Psihoterapija je prostor u kojem imamo dozvolu da budemo ono što jesmo. Krhki, veseli, zbunjeni, sigurni, ljuti, tužni. Sve to, i često mnogo više od toga, ima pravo da se pojavi u terapijskoj sobi. Psihoterapija je jedno od retkih mesta u kojem ne moramo da se branimo, dokazujemo ili popravljamo da bismo bili prihvaćeni. Možemo jednostavno biti svoji.
U tom procesu, posao psihoterapeuta nije da nas popravlja niti da nam govori kako bi trebalo da živimo. Njegova uloga je da zajedno sa nama prolazi kroz to putovanje, da razume i prihvati sve što donosimo na seansu, bez osuđivanja i sa istinskim interesovanjem za naše iskustvo. To znači da terapeut ostaje uz nas i onda kada nam je teško da razumemo sebe, kada smo kontradiktorni, kada se vrtimo u istim pitanjima ili kada nemamo jasne odgovore.
Važno je, međutim, razumeti jednu stvar. Terapeut nije osoba koja zna odgovor na sva pitanja. Još značajnije, terapeut nije tu da nam te odgovore daje. Psihoterapija nije mesto gotovih rešenja, saveta i brzih popravki. Terapeut nije vodič koji zna tačan put, već saputnik koji pomaže da mi sami bolje vidimo gde se nalazimo i kuda želimo da idemo.
Upravo zato je psihoterapija dug, iscrpljujuć i ponekad veoma težak proces. Ona traži vreme, strpljenje i spremnost da se suočimo sa delovima sebe koje smo možda godinama izbegavali. Promena u terapiji ne dolazi naglo i ne dešava se preko noći. Ona se gradi polako, kroz razumevanje, preispitivanje i lično iskustvo.
Srž psihoterapije nalazi se u terapijskom odnosu. U iskrenom, ljudskom susretu između klijenta i terapeuta. To znači da terapeut nastoji da nas vidi i prihvati onakve kakvi jesmo, sa svim našim manama, vrlinama, slabostima i snagama. Istovremeno, važno je naglasiti da i terapeut ostaje osoba. Stvarna, ljudska, sa sopstvenim osobinama i ograničenjima. Terapijski odnos nije idealizovan odnos bez neslaganja ili neprijatnosti, već živ i dinamičan proces u kojem se odnos gradi zajedno.
U tom međusobnom prostoru imamo pravo da izrazimo ako nam nešto prija ili smeta. Imamo pravo da govorimo o svojim očekivanjima, strahovima, razočaranjima ili nedoumicama vezanim za sam terapijski proces. Upravo tu, u otvorenosti i poverenju, nastaje prostor za promenu. Terapija nije nešto što se dešava nama, već nešto u čemu aktivno učestvujemo.
Zato je važno razumeti da je psihoterapija proces, a ne savet. Ako nam je potreban samo brz odgovor, uteha ili kratkoročno olakšanje, psihoterapija verovatno nije ono što tražimo. Ona nam može dati utehu i olakšanje ali i zahteva spremnost da preuzmemo odgovornost za sopstveni život i svoje izbore.
Odgovornost, međutim, ne znači da moramo biti neustrašivi, potpuno samostalni ili sami u svojoj težnji ka promeni. Naprotiv. Odgovornost podrazumeva razumevanje da je sasvim u redu, pa čak i važno, potražiti podršku. Tražiti pomoć ne umanjuje našu snagu. To je znak hrabrosti, svesnosti i brige o sebi.
Osećaj da želimo nešto da promenimo, ali da nam je za to potrebna pomoć, govori o tome da prihvatamo sebe sa svim manama i vrlinama. To je zreo i odgovoran odnos prema sebi i sopstvenom životu.
Razumevanje terapeuta ne kao svemogućeg savetodavca, već kao stručnog i prisutnog saputnika, a nas samih kao osoba koje mogu aktivno da upravljaju svojim životom, znači preuzeti svoj deo odgovornosti u terapiji. Odgovornost za životne odluke dugujemo prvenstveno sebi.
U psihoterapijskoj sobi dobijamo podršku, razumevanje i pomoć na tom putu. Ne dobijamo gotov proizvod. Ono što dobijamo jeste prostor da izgradimo sopstvene odgovore i da ih, korak po korak, počnemo živeti.
Comments